Somewhere I Can Fly

srijeda, 03.06.2009.

Je li moguće umrijeti od ljubavi???

Lutajući po netu i raznim forumima naišla sam na jednu, na prvi pogled, apsurdnu temu. no kada sam i sama pokušala odgovoriti na pitanje koje je postavljeno od strane autora... Pa recimo samo da sam zastala i dobro promislila. Svi smo čuli za onu... "Ah, umrijet ću od tuge." No je li stvarno moguće umrijeti od tuge. Na jednom blogu sam pronašla ovo:

Nedavno sam čitao kako je negdje u Americi zbog posljedica tuge, boli i jada, preminuo dupin, žaleći i tugujući za svojom netom preminulom vlasnicom. Zapitao sam se, kolika je to moć prirode, božanski udio u svima nama? Kolika je to silina emocija koja može dovesti do toga da umrete upravo zbog tog duševnom pritiska, nemogućnosti suočavanja s gubitcima?

Nastavak teksta vam neću pokazati jer mi se ni malo ne sviđa. Imam i ja pitanje. Zar ljubav određuje sve? A imam i odgovor na njega. Ma jeste li vi normalni!!! Kakva ljubav? Kakva sreća? Duševni mir? Ma koga vi to zavaravate? Sami sebe? Sve što osjećamo kao ljudi je samo iluzija. prividno je i nestvarno. Da ljubav zaista određuje sve zar bi dopustila da samo duša bude besmrtna i da napusti naše tijelo nakon smrti,a pri tom mislim one tjelesne smrti, i zar bi ta "ljubav" bila uzrokom svih problema koji mogu zadesiti jednog čovjeka. jer kad pogledate zbilja je tako. svi problemi koji opterećuju današnji svijet su LJUBAV i NOVAC. Sve ostalo se smatra nebitnim.

Ne, nije moguće umrijeti od tuge jer je ljudsko srce samo organ koji ne igra nikakvu ulogu vezanu uz osjećaje, pa tako ni uz pretjeranu sreću ili tugu.

Najveća hrabrost je prkositi boli,živjeti s njom,nikad je ne pokazati drugima,i usprkos njoj veseliti se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi.-Howard Cosell-

- 15:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.06.2009.

1.6. još samo tjedan i pol...

Zdravo ljudi! eto ja se napokon pojavila. Znam da me nema jako dugo, ali što mogu... Ne stignem se brinuti o svemu, a ovaj blog mi je trenutno zadnja briga. Kao što znate ubrzo će kraj školske godine. Počinju upisi u srednju, a ja još uvijek ne znam kako ću i šta ću... Zbog mog ogavnog ponašanja ove godine moji dragi roditelji su me odlučili kazniti. Umjesto mira i slobode ovo ljeto ja ću morati ići u Njemačku kod svog ujaka. Nije to najgora stvar koja se može nekome dogoditi, ali ako još tome pribrojite duhovne vježbe na koje moram ići s časnom sestrom i drugim ulizivačima ovo ljeto... Teško da ću ostati ili postati normalna od toga... Naravno ne smijem zaboraviti krizmu koja se, da kažem odigrala, 17.5. ove godine i time me obilježila za sva vremena. Ne moram ni spominjati da je svećenik poludio kad je vidio što sam obukla. Na DVD-u od krizme izgledam kao da bolujem od morske bolesti, a moj dragi otac me počastio riječima da izgledam "ko nadrogirana" i nešto kao "traumatično, depresivno"... Zar sam ja kriva što izgledam tako? =( da ne bih nastavila o svojim novim i novijim problemima idem vam vratiti komse... PoZz svima... Očekujte ubrzo pravi post...

- 13:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2009.

Koliko stvari, činjenica, zagonetki, slagalica... Pa kako da čovjek pozna samog sebe?

Evo danas je taj dan kad ću i ja napisati post i iznijeti svoju zbunjenost. Naravno, kao i po običaju, dan je bio katastrofalan. Neću počet o školi jer onda nikad neću ni stati. Ono što me potaklo da napišem post su riječi koje nam je rakla naša draga časna na vjeronauku. Ne bih se mogla sjetiti točno kako ih je iznijela, ipak sam ja jedno malo biće ne baš razvijenog mozga, ali potrudit ću se predočiti vam to nekako. Po "našem" vjerskom shvaćanju postoje dvije vrste ljudi. Oni koji su se odlučili za obiteljski život i oni koji su stupili u službu Bogu. Kao što ste vjerojatno i zamijetili, to nije tako. Postoji još jedna strana, treća. To su ljudi koji su se odlučili za samački život, oni koji nisu pronašli osobu s kojom su željeli provesti ostatak svog, hm, života. Pitala sam časnu u koju skupinu se oni svrstavaju, a ona mi je odgovorila nešto, barem meni, nepojmljivo. Rekla je da ti ljudi ne žive po našoj vjeri. Ne moram vam ni reći koliko me to šokiralo. Naravno, časna me pokušala uvjeriti kako njih nitko ne osuđuje i kako su jednaki s ostalim vjernicima, ali jednostavno griješe pred Bogom odbijajući podijeliti svoje životno vrijeme s nekim. Unatoč svemu nije me mogla uvjeriti. Već svojim odgovorom mi je dala do znanja da su ti ljudi na neki način grešnici. Da njihov put nitko ne bi trebao slijediti. Ostatak dana sam, ne moram ni reći, bila mrzovoljna. Razmišljala sam, ako je takav način života zbilja nezamisliv u našoj vjeri, to bi značilo da bih i ja mogla završiti na takvom putu. Iako sam još praktički dijete, imam osjećaj da mi je cijeli moj život nepoznanica. Da ja zapravo živim u nekom snu nadajući se da ću se probuditi kad tad i napokon osjetiti nešto. Sve što mi se događa tu, ovdje, ne dolazi do mene. Sve mi je strano i daleko. I onda danas... Hodam ulicom. Jedna cura je uz mene. Živi nekoliko kuća od moje. Idemo zajedno na vjeronauk u crkvu. Potpuno sam se isključila iz razgovora o krizmi koja je, usput budi rečeno, za dva tjedna. Cura me uopće ne doživljava. Samo priča. Slušala ja nju ili ne. Sjetila sam se se jučerašnjeg dana i odjednom prekinula curu rekavši: "Ja nisam sretna." Ona je zbunjeno stala i pogledala me. Vjerojatno je u tom trenu pomislila da sam prolupala. Pokušala sam joj reći da nisam sretna sa svojim životom, da to nije ono što ja hoću, da ne radim ono što ja želim, da mi se čak ni haljina koju sam uzela za krizmu ne sviđa. Pokušala sam joj nešto reći, prenijeti na nju barem jednu misao, ali ona je i dalje samo zurila u mene svojim smeđim okicama kao malo dijete kojega su upravo nasmrt preplašili. "Ne misliš se valjda ubiti?" priupitala me oprezno. Naravno... tipično... Zašto me ljudi uvijek to pitaju? Zašto svi misle da si želim oduzeti život? Zato što sam stalno depresivna? Što sam uvijek pesimistična? Ne bih rekla.... To je zato što ne podnose u svojoj blizini nekoga tke se ne uklapa u njihov stereotip normalne osobe. Upravo tako je i s onim ljudima... I oni se ne uklapaju u stereotip naše vjere. Ne uklapaju se u stereotip dobrog vjernika i zato su odbačeni i drugačiji... Zato su grešnici.

P.S. Rekla sam onoj curi da se neću pokušati opet ubiti... Iako nisam to mislila u tom trenu, sada mislim... I ispričavam se na podugačkom postu koji će većina preletjeti pogledom i kliknuti na onaj iksić u kutu...

- 22:03 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.05.2009.

Feels lost with no direction,My faith is shakin' But I gotta keep tryin' Gotta keep my head held high

Jedna pjesma koja mi se vrti po glavi zadnjih dana. "The Climb"
Ništa posebno, ali valjda me te riječi tjeraju ovih dana da ne odustajem od života i ne dižem ruke odmah čim sve krene po zlu. Što je često imam običaj. Što god ljudi rekli uvijek je lakše odustati, a da ne govorim bezbolnije. Danas ionako rijetko tko cijeni trud koji se ulaže u mnoge stvari. Da ne duljim...Ovo je tekst pjesme.

Lyrics to The Climb :

I can almost see it.
That dream I'm dreaming, but
There's a voice inside my head saying
You'll never reach it
Every step I'm takin'
Every move I make
Feels lost with no direction,
My faith is shakin'
But I gotta keep tryin'
Gotta keep my head held high

There's always gonna be another mountain
I'm always gonna wanna make it move
Always gonna be an uphill battle
Sometimes I'm gonna have to lose
Ain't about how fast I get there
Ain't about what's waitin' on the other side
It's the climb

The struggles I'm facing
The chances I'm taking
Sometimes might knock me down, but
No I'm not breaking
I may not know it, but
These are the moments that
I'm gonna remember most
I've just gotta keep goin', and
I gotta be strong
Just keep pushing on, but

There's always gonna be another mountain
I'm always gonna wanna make it move
Always gonna be an uphill battle
Sometimes I'm gonna have to lose
Ain't about how fast I get there
Ain't about what's waitin' on the other side
It's the climb

There's always gonna be another mountain
I'm always gonna wanna make it move
Always gonna be an uphill battle
Sometimes I'm gonna have to lose
Ain't about how fast I get there
Ain't about what's waitin' on the other side
It's the climb

Keep on movin'
Keep climbin'
Keep faith baby
It's all about, it's all about
The climb
Keep the faith, keep your faith, woah

- 13:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 29.04.2009.

Nešt0 zanimljiv0

Evo nešto jako interesantno, barem meni, a našla sam na jednom od foruma... Nadam se da će vam se svidjeti...

Parafraza na Jesenjinove posljednje stihove:

Moje su nebo vezali žicom
Po mom mozgu crtaju sheme
Žele još jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vrijeme
Ali ja ne dam svoje ideale
I jest ću cigle umjesto hljeba
Ja svoju nesreću nosim sa sobom
Ona je dio mog slobodnog neba

„Očito imate mnogo više problema nego sam mislio.“ Doda Mikaru gledajući pri tom u Hokarua. Ovaj je njemu uzvraćao jednako neprijateljski pogled.
„Što će te s nijemim?“ pokaže glavom na Hokarua.
„Mikaru!“ cikne Nina.
„Što? Samo pitam. Očito je da vam on nije od velike pomoći.“
Hokaruu je dosadilo da govori o njemu kao da nije prisutan pa izvuče svoju katanu. Mikaru je ovo jedva dočekao. I on brzo izvuče svoju i nasrne na Hokarua.
„Mikaru ne!“ vikne Kiki, ali prekasno. Njih dvojica su svoje sukobe odlučili završiti sada i ovdje.
Kagome je morala spriječiti da se međusobno poubijaju. Brzinom svjetla je otrčala i stala točno između njih dvojice. Vjerojatno bi u tom trenu završila mrtva da Mikaru i Hokaru nisu imali dobre reflekse jer su baš tada zamahnuli katanama jedan na drugoga. Katane su se zaustavila točno pod njezinim vratom. Oči su joj bile zatvorene, ali na licu joj se očitavao strah.
„Kagome! O moj Bože! Jesi li dobro?!“ začula je Mikarua kako viče spuštajući katanu i hvatajući je za ramena tresući je. Polako je otvorila oči i pogledala ga kao da se uvjerava da je to on.
„Hokaru!“ vikne iznenada i istrgne mu se iz stiska i okrene. Hokaru je stajao iza nje sa spuštenom katanom. Oči su mu se nekako sjajile neobično, ali nije imala vremena o tome razmišljati jer je spustio glavu i okrenuo se. Htio je otići odatle, ali Kagome posegne za njegovom rukom i zaustavi ga. Zastao je i čekao. Nije se okrenuo, ali nije znala što da mu kaže. Spustila je ruku i pustila ga da ode. I otišao je. Spustila je glavu tužno. Nije znala zašto je to učinila. Zašto je pobogu stala između njih dvojice i skoro i sama poginula.
„Glupa sam.“ Šapne za sebe i otrči u kuću ravno u svoju sobu.

Zašto si to učinila? Zar bi vrijedilo poginuti zbog nekoga koga ne poznaješ, za nekoga prema kome ne gajiš ni najmanji osjećaj ljubavi? Objasni mi! Meni nije jasno... Nepojmljivo mi je. Zbunjena sam. Zar je to ljubav? Zar ti osjećaš nešto za njih? Jer u tom trenu su ti samo njihovi životi bili na pameti. Oh, Kagome! To tvoje djetinje srce koje želi samo pravdu za sve i koje podjenako kuca za svako živo biće... Znam da će te to koštati života jednoga dana... a u tom trenu i ti si to znala...